Obiteljski centar je odlučio obilježiti Međunarodni dana bijelog štapa na način da čuje i dalje prenese životno iskustvo jedne osobe s oštećenjem vida. Iz tog razloga defektologinja Obiteljskog centra Tamara Jančevski razgovarala je sa 16-godišnjom Dorom Feketić, učenicom 2. razreda Prirodoslovno-matematičke gimnazije, koja je rođena sa velikim očnim tlakom čija je posljedica oštećenje vida. Razgovoru je prisustvovala njezina majka koja opisuje svoju kćer kao izuzetno upornu, samokritičnu, spremnu poslušati kritike drugih i kao tvrdoglavu, što je osobina koja joj je puno pomogla u životu.

Tijekom godina Dora je bila na mnogim operacijama i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Bolest koja se zove (prirođeni) kongenitalni glaukom tijekom njenog života uzrokovala je pogoršanje u vidnom funkcioniranju. Na desno oko ništa ne vidi, a na lijevom ima ostatak vida od 5 % i jako suženo vidno polje što se smatra sljepoćom. Sljepoća u njezinom slučaju znači da vidi obrise ljudi i predmeta i iz tog razloga ona se smatra skoro u potpunosti samostalnom, jer se uz oprez može sama kretati po svom gradu i snalaziti se u svakodnevnim aktivnostima. Primijetila je da joj u kretanju jako pomažu sunčane naočale, jer joj inače smeta jarka svjetlost.

Kaže da se njezino djetinjstvo nije ni po čemu razlikovalo od ostalih- igrala se sa ostalom djecom, rolala, vozila bicikl, jedino što nije voljela igre loptom. Završila je redovnu osnovnu školu tijekom koje joj je postalo teško čitati uvećani tisak, pa je morala naučiti čitati i pisati Braillevo pismo (pismo za slijepe). U tome je imala pomoć virovitičke defektologinje Nevenke Gruban, a  stručnjaci iz Službe za integraciju Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ iz Zagreba su također dolazili i još uvijek dolaze redovito pružati stručne upute za rad njoj i svima koji su uključeni u njezino školovanje. Kao učenica nižih razreda bila je jako znatiželjno dijete i sve je morala dotaknuti, a učiteljica Jasna Gojević je imala razumijevanja i omogućavala joj da pogleda svijet na svoj način. Puno joj pomaže što se informatički obrazovala i sada svakodnevno koristi kompjutor sa govornom jedinicom, mobitel sa govornom jedinicom i skener. Svu literaturu koja joj je potrebna u školi skenira, a zatim sluša preko kompjutorske govorne jedinice.

U prvim razredima osnovne škole doživjela je dječja ruganja na račun njezinog oštećenja vida, no danas je ugodno iznenađena svojim prijateljima iz razreda i profesorima, koji se trude izaći joj u susret. Iz susreta sa ljudima pamti pozitivna iskustva, a bilo je i komičnih situacija. Prepričala je događaj kada je kao učenica 4. razreda osnovne škole posvađavši se sa prijateljicom odlučila pričekati ju u školskom WC-u i „udariti nogom u guzicu“. S obzirom na svoje ostatke vida znala je otprilike kako njezina prijateljica izgleda i kad se osoba sličnog izgleda pojavila, Dora je bez razmišljanja provela svoj plan, čija posljedica je bila ta da je svoju učiteljicu „udarila nogom u guzicu“. Dora se voli našaliti na svoj račun sa svojim prijateljima iz razreda, jer zna da to nije zlonamjerno.

Dora svoje slobodno vrijeme provodi u brizi za svoje mnogobrojne životinje. Zamorci, skočimiševi, hrčci, žaba, pas su samo neke od brojnih životinja kojih ima toliko da imaju svoju posebnu kućicu u dvorištu. Ona je odgovorna za njihovo redovito hranjenje i brigu o njima. Hobi joj je i jahanje, a odnedavno i ples. Prijatelji su joj važni u životu i voli se družiti i s njima izlaziti. Tijekom svojeg školovanja sudjelovala je u svim razrednim izletima, a navikla je i ići sama na dvotjedne izlete koje organizira Savez slijepih i jedna izviđačka udruga iz Zagreba.

Dora kaže da se ne smatra drugačijom od drugih ljudi. Nikad se nije previše zamarala što neće moći npr. postati liječnica- usredotočena je na ono što može i što je u okviru njezinih sposobnosti. Čitava obitelj potiče njezinu samostalnost i pomaže joj u savladavanju svih životnih prepreka onako kako se pojavljuju bez puno panike i sažaljenja. Svoju majku navodi kao osobu koja joj je do sada najviše pomogla u životu- školovala se zajedno s njom diktirajući joj školsko gradivo na diktafon. Dora ima želju upisati Pravni fakultet, a  privlači ju i život u Zagrebu, jer smatra da je to sredina koja je u većoj mjeri navikla na slijepe osobe.

Dora smatra da bi se kvaliteta života slijepih osoba poboljšala kada bi se postavilo više zvučnih semafora i staza za slijepe kakve pomažu slijepim osobama u kretanju, a ima ih u Zagrebu. Također je njeno mišljenje da bi trebalo ponuditi slijepima veći izbor zanimanja odnosno omogućiti im veći izbor pri odabiru srednjih škola.

Iz razgovora sa Dorom i njezinom majkom saznajem životni put ove mlade djevojke, koji se meni ne čini jednostavan, ali Dora sve prihvaća bez puno brige i sa puno optimizma. Moja želja je da što više ljudi čuje njezinu priču i uvidi koliko je ona malo različita od svih nas. Imajmo uvijek na umu da je jedina razlika između nas „običnih“ ljudi i osoba s oštećenjem vida upravo u njihovom oštećenju vida i u potrebi da im u nekim situacijama ponudimo svoju pomoć, a toliko možemo učiniti.