|
Ured pravobraniteljice za djecu je od 2007. godine, na poziv WWSF children (Women's World Summit Foundation) aktivni član Međunarodne koalicije 128 zemalja svijeta i 781 svjetske organizacije koja ostvaruje kampanju za prevenciju nasilja nad djecom i zlostavljanja djece. Kao aktivni član Ured se pridružio obilježavanju Svjetskog dana prevencije zlostavljanja djece (World Day for Prevention of Child Abuse). Obilježavanje 19. studenoga započelo je 2000. i veže se za Međunarodni dan Konvencije o pravima djeteta 20. studenoga - danom kada je 1989. godine donešena Konvencija o pravima djeteta.
Obilježavanje ovog datuma još je jedan od načina na koji se javnost pokušava potaknuti da promišlja o problemu prevencije nasilja nad djecom, jer je činjenica da je ono jako rašireno u svijetu, ali i kod nas.
2003. godine je Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba provela istraživanje o nasilju nad djecom u 25 osnovnih škola u 13 gradova R. Hrvatske, kako bi dobila neke podatke o čestini nasilja u Hrvatskoj.
Podatci su pokazali da svako četvrto dijete (27%) doživlajva neki oblik nasilja u školi svakodnevno - s time da je 19 % djece pasivne žrtve, koje ne čine nikakva nasilnička ponašanja.
Gledajući kroz povijest, dramatičan porast zlostavljanja djece u svijetu dogodio se od 1974. godine, kada je broj prijavljenih slučajeva zlostavljanja porastao na alarmantnih 60 000! Do 1980. godine prijavljen je 1,1 milijun zlostavljane djece, a 1989. godine se ta brojka povećala na 2,4 milijuna! Te iste godine između 1 200 i 5 000 slučajeva zlostavljanja je rezultiralo smrću.
Hrvatska, na žalost, nije izuzetak. Osim što je prisutno i nasilje prema djeci od strane vršnjaka, prisutno je i nasilje nad djecom od strane odraslih osoba. Statistika neumoljivo otkriva da su svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak u Hrvatskoj do 14. godine doživjeli neki od oblika seksualnog zlostavljanja.
Od 2001. do 1006 (prema podacima Državnog zavoda za statistiku) ukupno je 4 202 osobe bilo prijavljeno za kazneno djelo zapuštavanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe (od njih 4 202 prijavljenih, 2991 je bilo optuženih, a 2 398 osuđenih). Zanimljiv je podatak, također Državnog zavoda za statistiku, da je broj prijavljenih zlostavljača u stalnom porastu.
U vremenu kada su statistike ovako porazne, važno je imati na umu da je odgovornost za dobrobit djece na svakom od nas pojedinačno. Važno je prijaviti svaku sumnju na zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta nadležnim institucijama, a to su centar za socijalnu skrb, policija i državno odvjetništvo.
Iako smo zabrinuti i čini nam se da se u obitelji događa nešto što nije dobro, često nam je teško donijeti odluku da prijavimo našu sumnju. Često mislimo da pretjerujemo, oklijevamo jer nemamo dokaze za zlostavljanje djeteta, bojimo se da ćemo pogriješiti ili mislimo da ćemo uništiti djetetovu obitelj. Često mislimo da će netko drugi vidjeti i prijaviti, a nerijetko se plašimo osvete prijavljenih roditelja.
Važno je imati na umu da mi prijavljujemo sumnju na zlostavljanje i ne moramo biti 100% sigurni niti moramo imati dokaze za našu sumnju. Nakon što obavijestimo o sumnji, zadaća nadležnih institucija je utvrditi što se dogodilo i poduzeti određene korake i mjere kako bi zaštitili dijete i pomogli obitelji da riješi problem. Drugim riječima, obavijest o sumnji na zlostavljanje djeteta omogućuje da obitelj dobije pomoć.
Vrlo često naša sumnja da se događa nešto što nije u redu je opravdana. Važno je imati na umu da je zlostavljano dijete bespomoćno i treba naš glas da ga zaštitimo. Čini se da je bolje sumnjati i prijaviti pa pogriješiti nego čekati da budemo sigurni i time ostaviti dijete samo u problemima koji su preteški da bi se samo nosilo s njima.
Prema zakonodavnom okviru koji vrijedu u R. Hrvatskoj, razlikujemo 4 vrste nasilja nad djecom:
Tjelesno zlostavljana djeca
Tjelesno zlostavljana djeca su namjerno ozlijeđena djeca ili ona koja su ozlijeđena zbog nedostatka nazdora.
- uobičajeni fizički indikatori zlostavljanja: neobjašnjive modrice (različitih stupnjeva zacjeljivanja), ljudski ugrizi, iščupana kosa, neobjašnjive opekline (npr. od cigareta), neobjašnjivi prijelomi, posjekotine ili ogrebotine
- indikativno ponašanje fizički zlostavljanje djece: samodestruktivno ponašanje, povučenost ili agresivnost, neugoda pri fizičkom kontaktu, dolazi u školu ranije ili kasni, kao da se boji ići kući, kronično bježanje od kuće, žali se na bolove ili se kreće s nelagodom, nosi neprikladnu odjeću s obzirom na vrijeme, kako bi se pokrilo tijelo.
Najvažnije je za napomenuti da su ozljede uzrokovane tjelesnim zlostavljanjem najčešće samo privremene, dok su emocionalni ožiljci prouzrokovani nasiljem mnogo češći, dugotrajniji, te često i mnogo opasniji.
Zanemarivana djeca
Emocionalno zanemarivanje može biti više ili manje otvoreno, odnosno, zatvoreno i može se očitovati čak i prije djetetova rođenja, npr. roditeljevim konzumiranjem alkohola, upotrebom droga, lošom prehranom i slično. Zanemarivanje djece se određuje kao nesposobnost uspostave pozitivne emocionalne veze s djetetom. - fizički indikatori kod zanemarivane djece: napuštanje, nezadovoljene medicinske potrebe, konzistentni nedostatak nadzora, stalna glad, neprikladna odjeća, higijenska zapuštenost, uši, napuhnuti trbuh, izgladnio izgled.
- indikativno ponašanje zanemarivane djece: stalno pokazuje umor ili bolest, spavanje na nastavi, krađa hrane, prosjačenje od suučenika, izjavljuje da roditelja/staratelja nema kod kuće, često izostaje iz škole ili kasni, samodestruktivnost, napuštanje škole.
Emocionalno zlostavljana djeca
Emocionalno zlostavljanje je najteže za odrediti. Ukratko, može se odrediti kao kroničan stav ili postupanje roditelja (ili djetetovih skrbnika) koje ometa razvoj djetetove pozitivne slike o sebi. Događa se da roditelji previde djetetove potrebe, kada su ljuti ili umorni, i prednost daju svojim potrebama. Dijete reagira ljutnjom, razočarenjem, zbunjenošću. Ožiljci su unutrašnji, ali posljedice mogu biti teže nego u ikoje druge vrste nasilja. Jedna se vrsta nasilja odnosi i na djecu koju roditelji doživljavaju negativnima već od samog, ili ćak od prije, rođenja. Kada roditelji zlostavljaju djecu može se pojaviti i tzv. sindrom Pepeljuge. A to znači da dijete osim roditelja počinju zlostavljati i ostala braća i sestre, kako bi na neki način zaštitili sebe sklopivši "savezništvo" sa jakim i opakim roditeljem.
- fizički indikatori kod emocionalno zlostavljane djece: poremećaji govora, kašnjenje u fizičkom razvoju, ovisnosti, povećanje ozbiljnosti postojećih stanja, kao što su astma ili alergija.
- indikativno ponašanje emocionalno zlostavljane djece: poremećaji navika (ljuljane, sisanje prsta), antisocijalno ili destruktivno ponašanje, pasivnost ili agresivnost - ekstremi u ponašanju, delinkvencija, kašnjenje u razvoju.
Spolno zlostavljana djeca
U osobe koje mogu spolno zlostavljati dijete ubrajaju se roditelji, bake i djedovi, te ostala rodbina i ostale bliske osobe npr. majčin ljubavnik, susjed, dadilja... Spolno zlostavljanje obuhvaća širok spektar aktivnosti od zajedničkog gledanja pornografskih filmova i časopisa, do promatranja odraslog pri masturbiranju ili spolno obojene igre, dodirivanja, masturbacije, te oralnog, analnog i genitalnog snošaja. Dijete može biti spolno zlostavljano od najranije dobi. Ono jednostavno ne može shvatiti što se događa. Prisiljava se nagradama i prijetnjama. Najčudnije je upravo to da zlostavljač u ovom slučaju rijetko vrši tjelesno nasilje nad djetetom, najčešće su vrlo brižni i osjećajni! Šutnja se osigurava mitom, a istodobno se na dijete prebacuje krivica i odgovornost. - fizički indikatori kod spolno zlostavljane djece: poderano, zamrljano ili okrvavljeno donje rublje, bolovi ili svrbež u području genitalija, bolovi pri hodanju ili sjedenju, modrice ili krvarenje genitalija, spolne bolesti, česte urinarne ili gljivične infekcije.
- indikativno ponašanje spolno zlostavljane djece: povučenost ili kronična depresivnost, izrazita zavodljivost, obrtanje spolnih uloga, pretjerana zabrinutost za braću/sestre, nisko samopoštovanje, nedostatak samopovjerenja, umanjuje svoju vrijednost, problemi s vršnjacima, nagle velike promjene u težini (gubitak ili povećanje), pokušaji samoubojstva, loša emocionalna kontrola, nagli problemi u školi, nelagoda pri fizičkom kontaktu ili fizičkoj blizini, pokazivanje neprikladne seksualne igre ili razumijevanja seksa s obzirom na dob, promiskuitet.
U svim ovim poraznim statistika i pokazateljima, pozitivna je stvar da je broj ljudi koji je svjetstan štetnosti nasilja u porastu, da brojni stručnjaci, ustanove, udruge, institucije neumorno rade na problemu zlostavljanja djece, na problemu osvještavanja javnosti o čestini zlostavljana, rade s obiteljima kod kojih se pojavilo zlostavljanje, sa zlostavljačima...
Zakonski okvir prevencije nasilja postoji u brojnim aktima: Konvenciji o pravima djeteta, Obiteljskom zakonu, Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji... što je pokazatelj da se država uhvatila u koštac sa ovim problemom.
Brojni projekti i programi načinjeni su upravo u vidu prevencije zlostavljanja djece (izdvojila bi CAP, koji je najrašireniji), UNICEF-ov ured u R.Hrvatskoj brojnim kampanjama podiže svijest o štetnosti nasilja i potrebi da se umjesto nasilja izabere bolje ponašanje...
Imajući sve ovo na umu, potičem Vas da razmislite koliko nasilja ima u životu svakoga od nas, koliko ga se može prevenirati pravilnijim pristupom djeci, koliko se može prevenirati slušajući djecu i prateći njihove potrebe. Pitanje koje ostavljam za kraj je: kako se djeca mogu sama zaštititi od nasilja, ako odrasli ne stoje na njihovoj strani, te kako djeca mogu naučiti nenasilna ponašanja ako ih odrasli ne poduče?
|
|
| 18. studenog 2008. |
Otvoreno
2602 puta |
|
