|
DIR model (The Developmental, Individual Difference, Relationship-based model) je jedan od novijih, manje poznatih modela rada koji može poslužiti roditeljima i terapeutima kao okvir za stvaranje individualnog programa za svako dijete.
Ovaj model najviše se koristi u radu s djecom s autizmom, međutim namijenjen je svakom djetetu koje ima teškoće u razvoju. Ovaj način poticanja razvoja djeteta ne podupire čisto mehaničko pamćenje novih pojmova, već pomaže djetetu da kroz svakodnevne interakcije sa svojim roditeljima i ostalim ljudima nauči više o sebi i svijetu oko sebe.
DIR model uključuje ove važne komponente i tijekom rada s djetetom radimo na sve tri komponente istovremeno:
D(Developmental= razvojni)
Svako dijete savladava miljokaze emocionalnog, socijalnog i intelektualnog razvoja. Prva tri miljokaza označavaju djetetovu sposobnost da doživi svijet oko sebe i pritom ostane smireno i zainteresirano te da ostvari odnos sa svojim najbližima te komunicira s njima. Ostali miljokazi označavaju sposobnost djeteta da komunicira na složeniji način sa svojom okolino te pritom iskazuje svoje emocionalne ideje, razmišlja na logičan način te konačno da razmišlja o sebi na reflektivan način.
I(Individual differences= individualne razlike)
Ovaj dio modela naglašava da je svako dijete različito te ima jedinstveni način na koji prima, obrađuje i odgovara na raznorazne senzoričke podražaje iz svoje okoline, kao što su zvuk i dodir te planiranje svojih radnji. Postoje djeca koja su preosjetljiva na zvuk ili pak nedovoljno osjetljiva na dodir. Važno je upoznati individualni profil svakog djeteta s kojim se radi.
R(Relationship-based= utemeljen na odnosima)
Kako bi dijete savladavalo miljokaze potrebni su mu odnosi sa roditeljima, terapeutima, vršnjacima i ostalima, koji usmjeravaju ove na emocijama utemeljene interakcije ovisno o djetetovom individualnom profilu, njegovim slabim i jakim stranama. Emocije imaju ulogu vođe i upravljaju čitavim mentalnim timom te stoga nije potrebno da radimo na svakom djetetovom području razvoja zasebno. Dijete koje sudjeluje u dvosmjernoj komunikaciji sa svojom majkom s namjerom razvija svoje govorne vještine, ali ujedno i motoričke, perceptivne, senzoričke, kognitivne, socijalne. Specifična tehnika ovog modela je Floortime. Osnovne smjernice za roditelje koji žele provoditi Floortime tehniku: -
Floortime doslovno u prijevodu znači „vrijeme na podu“, međutim nije pravilo da se seanse uvijek moraju održavati na podu. -
Odvojite 30 minuta kada se nesmetano možete posvetiti svome djetetu! Najčešće je potrebno provesti više takvih seansi tijekom dana kako bi dijete napredovalo. -
Slijedite djetetovo vodstvo! Nemojte nametati igračke ili način igre, već se priključite djetetu u onome što on trenutno radi (ako npr. stoji kod prozora i gleda van, pridružite mu se, komentirajte ono što vidite). -
Budite aktivni sudionik igre! Možete glumiti da ste jedan od likova u igri, možete pokušati razigrano prepriječiti put djetetovom autiću ili se jednostavno praviti da ne razumijete djetetove upute kako bi ga potaknuli da jasno pokaže što želi od Vas. -
Suosjećajte s emocijama svojeg djeteta! Važno je prilagoditi se raspoloženju svojeg djeteta i gestama, uzvicima i govorom mu pokazati da suosjećate s njim. Usklicima ili uzdasima komentirajte djetetove uspjehe i neuspjehe, ono što mu se trenutno događa. -
Uskladite se sa djetetovim stupnjem razvoja! Tek kada je dijete spremno možete razmjenjivati ideje u maštovitoj igri, voditi razgovore, a do tada se usredotočite na zadržavanje djetetove pažnje, na poticanje njegove angažiranosti, stvaranje bliskog odnosa, komunikaciju gestama. -
Budite svjesni svojih emocija! Odaberite vrijeme kada ste dobre volje. Tijekom igre pokušajte zadržati opušteno raspoloženje i biti strpljivi. Imajte na umu da dijete daje najbolje od sebe, da se ponaša u granicama svojih trenutnih sposobnosti. Važno je da dijete razigrano privlačite u interaktivnu igru, jer nitko se ne bi htio igrati s nekim tko naređuje, optužuje ili je jako nestrpljiv.
Dr. Stanely Greenspan utemeljio je ovaj model rada s djecom s teškoćama u razvoju. On smatra da su emocije jako važne te da one daju smjer našem djelovanju i smisao našim doživljajima. Emocije kao temelj učenja omogućuju da kontroliramo ponašanje, rješavamo probleme, mislimo, pohranjujemo i organiziramo svoja iskustva. Emocije nam stoga omogućuju da zapamtimo što smo doživjeli u jednoj situaciji i primijenimo isto u drugoj, a to je bit učenja.
Stoga je naša zadaća kao roditelja i terapeuta stvoriti okolnosti u kojima dijete može napredovati i kroz jedan blizak odnos poticati dijete da dosegne najveći stupanj sposobnosti koji mu omogućuje njegova biološka podloga.
|
