|
Ponekad zaboravljamo da su sve osobe spolna bića, pa tako i osobe s invaliditetom. Kao i svi drugi i osobe s invaliditetom sposobne su voljeti i primiti ljubav te imaju potrebu za tim. Možda su nespretne u iskazivanju ljubavi ili ju iskazuju na neprimjeren način, no ta osnovna psihološka potreba prisutna je kod svakog čovjeka.
Kad govorimo o spolnom razvoju osoba s invaliditetom moramo imati na umu da se spolni razvoj dešava u okviru razvoja svih drugih aspekata razvoja- emocionalnog, socijalnog, intelektualnog...Kod osoba s invaliditetom često se dešava da su od rođenja okruženi pretežito medicinskim i stručnim osobljem, najužom obitelji, a kasnije također djecom i mladima s invaliditetom ako se školuju po posebnom programu, pa je njihov razvoj u socijalnom smislu drugačiji, siromašniji. Iz tog razloga se dešava da osobe s invaliditetom nemaju dovoljno prilika upoznati osobe suprotnog spola (npr. ako žive u ustanovi), naučiti socijalna pravila ponašanja, pa ni prepoznati znakove zlostavljanja od strane drugih. Tu je važna uloga roditelja koji se trebaju pobrinuti da dijete dobije priliku za ostvarivanjem svojeg socijalnog identiteta, odnosno omogućiti djetetu što češće druženje s vršnjacima (sa i bez invaliditeta) i poticati samostalnost u što većoj mjeri još dok je dijete malo.
Smanjena sloboda kretanja i arhitektonske barijere ograničavaju mogućnost pronalaženja partnera, a također i nedostatak financijskih sredstava za izlaske, za život u vlastitom stanu. U ostvarivanju vlastite spolne uloge veliki značaj ima i stav prema vlastitom tijelu, koji može biti loš kod npr. osoba s cerebralnom paralizom ili nekim drugim motoričkim poremećajem. Loš stav prema vlastitom tijelu može proizaći iz samog tjelesnog izgleda koji je narušen posljedicama cerebralne paralize ili iz ignoriranja i ravnodušnosti prema svome tijelu. Veliki značaj pri tome ima i okolina te način na koji osobe s invaliditetom doživljavaju informacije iz okoline (npr. počnu vjerovati da su manje seksualno poželjni od „zdravih“ osoba).
Kroz jedno istraživanje ispitani su stavovi osoba s cerebralnom paralizom o spolnosti i ostvarivanju vlastite spolne uloge. Jedna osoba s cerebralnom paralizom je primijetila:“Prvo trebaš prihvatiti sebe onakvog kakav jesi doista, da bi se osjećao uopće privlačno za nekog drugog...“ Kad se osobe s invaliditetom pita kakvog partnera žele, neki spominju da bi to trebala biti osoba sposobnija od njih, a neki govore isključivo o osobama s invaliditetom, jer smatraju da ih one mogu bolje razumijeti, no neki uopće invaliditet ne navode kao relevantan u odbiru partnera, već osobine ličnosti i ponašanje.
Većina osoba s cerebralnom paralizom iz već navedenog istraživanja živi s roditeljima te im veliki problem predstavlja negativan stav roditelja prema seksualnosti vlastite djece s invaliditetom. Ispitanici navode izravno ili neizravno negodovanje roditelja kad se pojavi pitanje upuštanja u romantičnu vezu s drugom osobom. Isto tako svakodnevno se moraju boriti s predrasudama i negativnim stavovima šire okoline. Često dožive situacije u kojima je jasno da drugi smatraju da osobe s invaliditetom nisu spolna bića i da nemaju potrebu za spolnošću, premda seksualno funkcioniranje i reprodukcija nisu poremećeni cerebralnom paralizom.
Danas se u medijima propagira određeni tjelesni izgled koji se nameće kao standard, a taj standard teško dostižu i osobe bez invaliditeta, a osobama s invaliditetom taj kulturološki trend predstavlja veliki problem. Takvi negativni stavovi djeluju frustrirajuće i ograničavajuće i teško je svakodnevno se nositi s njima. Seksualnost je općenito tabu tema u našem društvu i često je i samim stručnjacima nelagodno baviti se time, no osobe s invaliditetom svjesne su potrebe za edukacijom. Nedostatak primjerene edukacije kod osoba s invaliditetom iz tog razloga može dovesti i do straha od spolnosti i svega vezanog uz spolnost. Osim temeljite edukacije samih osoba s invaliditetom, važno je educirati i sve ostale, pogotovo one koji se svakodnevno susreću s osobama s invaliditetom.
Korištena literatura:
Bartolac, A.: Seksualni identitet i iskustvo osoba s cerebralnom paralizom, Revija za sociologiju, 2005.
________________________________
Članak napisala:
Tamara Jančevski, prof.rehabilitator
stručna radnica-defektologinja
|
|
| 5. siječnja 2012. |
Otvoreno
288 puta |
|
