Mnogi roditelji se danas osjećaju gotovo bespomoćnima kada je u pitanju medijski odgoj njihove djece. Danas kada je medijski prostor toliko širok i raznolik, tehnički se stalno unapređuje, roditeljima je teško pratiti internetske novotarije, televizijske ponude, raznorazne igrice, i ostale sadržaje iz svijeta medija koji su njihovoj djeci na dohvat ruke. Pravilan odnos prema medijima uključuje odgoj, vježbu, odgovornosti i dosljednost. Na roditeljima je da sami odgovorno odluče kako se koriste mediji u njihovoj obitelji, te da svojim ponašanjem utječu pozitivno na svoju djecu. No ne treba zanemariti edukativnu ulogu medija. Djeca mogu učiti pomoću medija, proširivati vidike, saznati o novim stvarima. I zabava je nešto što mediji nude i što ne mora biti loše, ako je prikladno dobi djeteta, ograničeno korištenje i uz nekakovu kontrolu.

Konvencija UN-a o pravima djeteta navodi da djeca imaju pravo na pristup informacijama i materijalima iz raznovrsnih domaćih i međunarodnih izvora, napose onih kojima je cilj promicanje socijalne, duhovne i moralne dobrobiti djeteta, kao i njegova tjelesnoga i duševnog zdravlja (čl.17.)

Prema članku 17. navedene Konvencije države su dužne poticati razvoj odgovarajućih smjernica za zaštitu djeteta od informacija i materijala koji ugrožavaju njegovu dobrobit. Sukladno tome došlo je i do izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima (NN 79/07), članak 15.:

„(3) Nisu dopušteni programski sadržaji koji mogu ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, posebno oni koji uključuju pornografiju ili bezrazložno nasilje.

(4) Programske sadržaje za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika nije dopušteno objavljivati, osim kada je od strane nakladnika osigurano, odabirom vremena emitiranja ili bilo kojom tehničkom mjerom, da maloljetnici u području prijenosa neće, u uobičajenim okolnostima, čuti ili vidjeti takve programe. Ako se takvi programski sadržaji emitiraju u nekodiranom obliku, nakladnik je obvezan osigurati da im prethodi zvučno upozorenje ili da ih je moguće prepoznati pomoću vizualnih simbola za cijelo vrijeme njihova trajanja.“

Znači, prema navedenom zakonu više se ne bi smjeli prikazivati filmovi s eksplicitnim scenama seksa i nasilja, a oni koji bi vjerojatno mogli štetiti će se moći prikazivati jedino s nekom od tehničkih mjera kao npr. emitiranje u kasnim terminima, zvučnim upozorenjem ili vizualnim simbolima za vrijeme trajanja programskog sadržaja.

Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić sastala se s predstavnicima televizijskih nakladnika i vijećem za elektroničke medije radi rasprave o mogućnostima zaštite djece od potencijalno štetnih medijskih sadržaja ( link na stranicu: http://www.dijete.hr/?nav=1&child=news,1,345 ).

U današnje vrijeme je nužan i medijski odgoj koji bi djeci trebao pokazati kako i kada je smisleno koristiti pojedine medije i kako oni djeluju na korisnike, kako bi djeca, a i odrasli stekli medijsku pismenost – razumjevanje navika u konzumiranju medija, emocionalnih i psihičkih učinaka koje mediji imaju na primatelje, te posljedice koje mogi izazvati.

Odgovornost za ponudu medijskih sadržaja moraju preuzeti njihovi distributeri, i nadležne institucije, ali i na roditeljima je zadaća da budu svojoj djeci uzor, da paze što djeca gledaju i čime se sve služe, i najviše od svega da sa svojom djecom razgovaraju o svemu pa i o medijima, i njihovim dobrim i lošim stranama.