Locke smatra da prirodno stanje odlikuje jednakost među ljudima i sloboda; prirodni zakon - razum uči ljude da su jednaki i da ne smiju nanositi štetu jedan drugome. Nezgoda je toga stanja što se svatko mora sam brinuti za njegovo održanje, a pojedinci bi mogli biti pristrani u rješavanju svojih sporova. Taj nedostatak može se otkloniti društvenim ugovorom kojim se svaki pojedinac odriče onog svog prirodnog prava da sam brani i održava prirodno stanje.Život, sloboda i privatno vlasništvo za Locka su nepromenjiva urođena prava čoveka. Svrha svake države je da štiti ova prirodna ljudska prava. Dakle, on svojom političkom filozofijom obavezuje državu na zaštitu ljudskih prava i time povlači odlučujući korak od apstraktne ideje o ljudskim pravima do njenog konkretnog ostvarenja u okviru države. Ove zamisli prihvatili su prvo ustavotvorci u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, a kasnije su ušle i u sve moderne ustave današnjice. Bilo je i skeptika-enleski filozof Jeremy Bentham je prirodna prava nazivao “glupošću na štulama“ i tumačio da je pravo “dijete zakona” te da “stvarni zakoni” jamče “stvarna prava”, a imaginarni zakoni, kao što je zakon prirode, samo “imaginarna prava”. No ne zamarajući se povijesnim prikazom ljudskih prava u pravnoj teoriji se ističe da nije točno da nam neko pravo pripada tek onda kada nam ga daruje neki državni zakon,jer svaki čovjek se rađa s određenim pravima, koje onda i sama država mora poštovati. Takva prava nazivaju se temeljnim ljudskim pravima i slobodama ili neotuđivim pravima i čovjeku ta prava ne pripadaju zato što su ona zapisana u kakvoj deklaraciji, povelji ili ustavu, nego upravo obrnuto: ta prava su ušla u deklaraciju, povelju ili ustav upravo zato što ona čovjeku oduvijek pripadaju. Papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici „Evangelium Vitae“-Evanđelje života piše da su „prava nerazdvojiva od ljudske osobe, prava prethodna svakome ustavu, odnosno zakonodavstvu, s njihovim temeljem u samom dostojanstvu ljudske osobe, koja ne može biti podložna ničijem gospodstvu, jer je cilj, a ne sredstvo, osoba je, a nije stvar. Kvaliteta je ljudskih prava iznad svih ostalih jer su neodvojiva od osobe, nepovrediva i neotuđiva“. Vjerske slobode Crkva smatra središtem ljudskih prava, priznajući da svaka osoba ima pravo i promijeniti vjeroispovjest, ako to zatraži i nalaže njezina savjest. Jer „ svatko je dužan slijediti svoju savjest u svakoj prigodi i ne smije ga se prisiljavati djelovati protiv nje i zaključno, nikoga se ne smije obvezati da nasilno prihvati određenu vjeroispovjest, kakve god bile okolnosti i pobude. Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. godine propisuje pravo svakog čovjeka na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovjesti, a Ustav Republike Hrvatske u svom članku 40. propisuje- „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“, te je ove slobode okarakterizirao kao one koje se ne mogu ograničiti. Navedene vjerske slobode nužno se vezuju uz slobodu jednakosti i slobodu misli kao temeljnim pravima i slobodama svakog čovjeka. Sadržajno sloboda savjesti svakome daje pravo da oblikuje i razvija svoje misli na način kojimu je najbliži, da se opredjeljuje za ovo ili ono, i da u skladu s tim svojim opredjeljenjima djeluje, a sloboda vjeroispovjesti tj. sloboda vjerskog ili drugog uvjerenja podrazumijeva pravo čovjeka da se prikloni nekoj vjeri i da slobodno i javno očituje svoju vjeru ili drugo uvjerenje. Pod pozitivne aspekte slobode vjere spada sloboda pojedinca ili skupine ljudi pristupiti vjerskoj zajednici u bilo kojem obliku i sudjelovati obrednim djelima i proslavama ili drugim vjerskim praksama. Pod negativne aspekte slobode vjere spada sloboda pojedinca ili skupine ljudi napustiti vjersku zajednicu u bilo koje vrijeme, kao i pravo na ne sudjelovanje obrednim radnjama, proslavama i drugim vjerskim praksama. To uključuje i slobodu, ne otkriti drugima svoja osobna vjerska ili filozofska uvjerenja. Uvjerenje je širi pojam od vjere koji uključuje vjeru, ali se ne ograničava na njena tradicionalna značenja. Uvjerenje se također tumači i kao pouzdanje u vrhovno, sveto, apsolutno ili transcedentno, a u međunarodnim dokumentima pojam uvjerenje također pokriva i prava osoba koja ne vjeruju (ateista, agnostika i racionalista). Politička, kulturna, znanstvena ili ekonomska uvjerenja nisu dio prava na slobodu vjerskog uvjerenja te ih treba promatrati zasebno. I na kraju ističemo da naš Ustav, za razliku od npr. Slovenskog ne govori ništa o pravu na vjesrki odgoj djeteta.

Utjecaj Konvencije o pravima djeteta vidljiv je i u jamstvima raznorodnih prava koja su razrađena u Obiteljskom zakonu. Sadržajno ta se prava karakteriziraju kao osobna prava djece, prava djece kao članova društvene zajednice, obrazovna prava, zdravstvena, ekonomska, kulturna, te pravosudno-zaštitna prava. Člankom 93. st. 1. Obiteljskog zakona propisano je da roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete kao slobodnu, humanu domoljubnu, moralnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu osobu, poštujući načelo ravnopravnosti spolova, kako bi bila pripremljena za skladan obiteljski i društveni život s pozitivnim odnosom prema prirodi, a nastavno u st. 2. istog članka odgoj djeteta mora biti u skladu s njegovom dobi i zrelosti, te s pravom djeteta na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja. Dakle, sloboda savjesti, vjerskog i drugog opredjeljenja kao pravo djeteta promatra se kako kaže profesorica Lozić u dijalektičkom jedinstvu s pravom na roditeljski odgoj. Ako pak takav odgoj ima karakter vjerskog odgoja, onda on može biti teistički ili ateistički. Nadbiskup Tomasi ističe da je prijenos vjere novim naraštajima bogatsvo koje valja čuvati, istaknuvši prije svega da priznavanje prava roditelja na odlučivanje koju će vrstu vjerskog odgoja primiti njihova djeca ima prednost pred bilo kakovim otvorenim ili neizravnim nametanjem od strane države. Osim toga, vjerska sloboda prema nadbiskupovim riječima, ne bi nikad smjela biti ograničena ideološkim stajalištima, a država ne bi trebala siliti neku religiju da prihvati vladanje koje je suprotno njezinim uvjerenjima. Danas je pitanje vjerskog i moralnog odgoja djeteta, u pravnim sustavima koji ih uređuju, ovlaštenje roditelja koje izvire iz roditeljskih prava. U vezi sa slobodom vjerskog uvjerenja zakonodavac je izostavio eksplicitno navođenje prava djeteta na promjenu religije ili odustajanje od religijskih uvjerenja ili priklanjanje nekoj drugoj religiji, dakle na teističko, neteističko i ateističko promišljanje. Obiteljski zakon ne predviđa pravo ili dužnost roditelja da dijete odgajaju u nekom ili bilo kojem i kakvom religijskom svjetonazoru. Roditelji imaju potpunu slobodu u tom smislu i zapravo se presumira da je religijski odgoj djeteta kompatibilan roditeljskom. No problem nastaje ako su roditelji različitih religijskih uvjerenja. Tada će sukob oko odgoja, ako do njega dođe, rješavati nadležna tijela po zahtjevu roditelja ili djeteta. U jednom starijem tekstu prof. Karla Nole „O vjerskom odgoju djece iz mješovitih ženidbi“ nudi se rješenje u duhu kanonskog prava: „Budući da su oba bračna druga jednako odgovorni za vjerski odgoj svoje djece, ta teškoća može biti nadvladana samo ako oba druga gledaju na Krista i ako steknu svijest da onaj koji popusti da mu se dijete odgoji u drugoj vjeri neće to smatrati nijekanjem svoje vjere, nego slobodnim i ekumenskim činom za zajedničko dobro obitelji. Malo vrijedi naše govorenje protiv rastave ako ne pazimo da sačuvamo mir i jedinstvo mješovitih ženidbi zbog zadovoljastva da vidimo da smo još kojega člana dali svojoj vjerskoj zajednici.“   Naš zakonodavac je na stajalištu da ako do zaokreta u religijskim opredjeljenjima dođe, to se zbiva u odrasloj dobi djeteta, te u slučaju takvog sukoba djeteta s roditeljima, dijete ima pravo tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelima sukladno članku 89. st. 1. Obiteljskog zakona koji glasi: „Dijete ima pravo tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim tijelima koja su o tome dužna obavijestiti centar za socijalnu skrb“. U Hrvatskoj nisu do sada zabilježeni slučajevi sukoba roditelja i djeteta ili roditelja međusobno u svezi s vjerskim odgojem djece, pa ne znamo kako bi se u ovoj osjetljivoj temi postavili sudovi. No, bez obzira na sve prigovore o vjerskom odgoju i na prisutnu alergiju jednog dijela hrvatske javnosti na aktivnu ulogu vjere i vjernika u javnom životu smatramo da u normativnom dijelu zaštite prava na slobodu savjesti, vjerskog i drugog uvjerenja Hrvatska jeste uz bok razvijenim članicama Europske unije jer vjera jeste u korijenima Europe, ma koliko se ta Europa toga stidjela.

Priredio: Boris Poljanac

Korištena literatura:
Branko Bošnjak: Povijest filozofije
Dijana Jakovac Lozić: Dijete kao titular prava na slobodu savjesti, vjerskog ili drugog uvjerenja
Karlo Nola: Vjerski odgoj djece iz mješovitih ženidbi
Nadbiskup Silvano Maria Tomasi: Govor na 16. zasjedanju Vijeća OUN-a za ljudska prava