Povodom Svjetskog dana obitelji, donosimo vam članak u kojemu ćemo se još jednom prisjetiti svih tih divnih, za život važnih darova koje dobivamo i darivamo u svojoj obitelji. Ovdje ne govorimo o darovima koje donosimo ispod bora, darovima koje nosimo u rođendanskim prigodama, slaveći imendane, uspjehe... Govorimo o darovima kojima ukrašavamo ugođaj obiteljskog doma i kojima krasimo naše odnose u obitelji.

Ponekad strahujemo kako nam potreba za suradnjom i njegovanjem obiteljskih veza i odnosa narušava osobni integritet, vlastiti identitet pa se zbog nečega što je zapravo naš vlastiti unutarnji sukob, zaboravljamo i propuštamo prisjetiti  koliko smo vlastitog identiteta uspješno izgradili upravo u okrilju sigurnosti vlastitog doma, podržavajućih i poticajnih poruka vlastite obitelji i koliko  materijala za razvoj različitih obiteljskih i društvenih uloga dobivamo upravo učeći iz odnosa i prilika doživljenih u vlastitoj obitelji.

Sama pripadnost obitelji, zajednička povijest, vizija zajedničke budućnosti nije nešto što će narušiti naš individualni rast i razvoj, onemogućiti zadovoljavanje potrebe za vlastitim integritetom već naprotiv, uči nas prepoznavati osobne granice, uči nas surađivati iz pozicije želim i hoću, uči nas zastupati sebe, uči nas uvježbavati vještine za njegovanje odnosa, uči nas biti osobne odgovornosti.

Kada govorimo o učenju u ovom kontekstu, treba imati na umu da se radi o cjeloživotnom učenju, o procesu koji traje kontinuirano, a za koji ne dobivamo svjedodžbe upravo iz razloga jer taj proces (ta škola) nikada ne završava. Naša uspješnost u savladavanju gradiva ne očituje se prosjekom ocjena već u vlastitom zadovoljstvu u i s odnosima,  u vlastitoj samosvijesti i međusobnim priznavanjima.

Učenje je iscrpan proces. Koliko god bili entuzijastični, ponekad izgubimo s uma viziju prema kojoj se usmjeravamo, ne prisjetimo se uspjeha koje svaki dan postižemo, već se opteretimo promišljanjem što sve žrtvujemo, što sve nismo uspjeli, što ne znamo, što je nepravedno... I tada nas odnosi opterećuju. Muž/žena nam postaje naporna osoba s kojom se s lakoćom svadimo da nam je teško sjetiti se zašto smo uopće zajedno. Djeca postaju gnjavatori koji nam troše energiju, a koju ionako nemamo. Roditelji, postaju besmisleni zaporci iz prošlosti s kojima se družimo više iz nekog odraza nametnute odgovornosti nego iz stvarne zainteresiranosti. Brata/sestru posjetimo u nekim prigodama...

Ne trebamo govoriti kako takvi odnosi utječu na nas - koliko s njima i u njima postajemo nezadovoljni vlastitim životom.

U takvoj zamci vlastitih misli i stavova i vrijednosti, rješenje za vlastiti unutarnji sukob tražimo izvan nas samih pa sebi i drugima govorimo: Kada bi se samo on/a promijenio/la, Kada bi ta djeca već jednom odrasla, Kada bi me roditelji pustili na miru, Kada bi brat/sestra imao/la bolju ženu, boljeg muža...

Lakše je postavljati granice s osobama koje ne poznajemo, s kojima nismo u bliskom odnosu. I to je upravo iz razloga jer od odnosa s nepoznatom osobom  nemamo velika (i nerealna) očekivanja. Kada dođemo u pekaru, prodavačicu ćemo jasno tražiti kruh koji želimo i koliko želimo. Prodavačica će nam uzvratiti govoreći jasno koju cijenu za taj kruh trebamo platiti.  Kada dođemo u vlastitu obitelj, ne izgovaramo jasno vlastite želje, potrebe, vlastite misli, već polazimo od toga da bi djeca sama trebala znati da budu tiho dok razgovaramo na telefon, da  muž/žena prepozna kada smo umorni... Očekujemo zapravo da naši bliski znaju što je u nama i što želimo oko nas.  Najčešće to niti sami ne prepoznajemo i ne znamo to izraziti.

A zamislite si samo bi li prodavačica znala koliko da vam naplati kruh prije nego li joj jasno kažete što i koliko želite. Bi li smo se srdili na nju što nam nije prepoznala misli i naše želje?

Jednako je tako i u našim, za život, važnim odnosima. Sve ono što nam treba možemo dobiti samo pod uvjetom da sami znamo što želimo, da to jasno izgovorimo te da budemo spremni primiti povratnu informaciju.

Što u slučaju da nema kruha koji želimo? Što i kako tada odlučujemo? Što ćemo u toj situaciji?  Odgovor potražimo u nama. Ako i pretpostavimo da će nas prodavačica upoznati s izborom kruha koji se u pekari u tom trenu nudi, odluka je i dalje na nama. Mi  biramo.

I upamtite, to što nema kruha koji vi birate i želite, nije dokaz da vas pekara ili prodavačica ne voli i da ne mari za vas.

Ovdje možete pročitati i članak Obitelj nas uči živjeti.